Ne drži me više za ruku, ali mi čuva leđa …s neba

Bio je to sasvim običan dan ispunjen jutarnjom rutinom. Odlazak od kuće u otprilike isto vrijeme, poljubac i zagrljaj djetetu u vrtiću, poljubac mužu na izlasku iz auta, dolazak na posao, ugodni ranojutarnji razgovori s kolegama nakon vikenda i zvono za početak sata. Isti učenici koji kasne na nastavu, a vi ih dočekujete s osmijehom na licu. Dobar početak dana i tjedna koji je obećavao mnogo, a donio samo suze i bol.

Iza mene su dani u kojima se izmijenilo toliko emocija i lica ljudi koliko i vremenskih prilika u proteklim danima. Iza mene su dani u kojima sam ostala bez oca i spoznala koliko tišina može biti tiha. Iza mene su dani u kojima riječi nisu mogle biti utješne niti napisane.

Na trenutak kao da sam i ja nestala u toj boli, kao da je ponestalo snage i radosti, kao da je ponestalo zraka. Ali srce pamti i oživljuje sjećanja koja sam odavno zaboravila kroz odrastanje, sjećanja na tatu u nekim ranim danima djetinjstva, kada je sve bilo onako kako treba biti. Bezbrižno. Iznenađena sam sjećanjima za koja nisam niti znala da postoje u meni, sve do moga gubitka. Ta sjećanja su očito bila moj dah sreće u trenutku kada je ponestalo zraka.

Ponekad nam, ako dobro ne pazimo, mogu promaknuti dobre stvari, dobri ljudi i emocije koje se više nikada ne vrate, a ponekad pronađete prave ljude na mjestu na kojem to niste nikada očekivali; ponekad pronađete pravo sjećanje i pravu nadu u najtežem trenutku. Ništa me nije moglo oraspoložiti kao vjetar toga sjećanja na sreću koju sam jednom iskusila. Ono mi je donijelo nadu da će kroz neko vrijeme biti sve u redu, nadu u vječni život i ponovno zajedništvo.

Boli i patnje za njega više nema, nepoznatih lica u licima njegove obitelji isto više nema, strah u njegovim očima zamijenio je vječni san do ponovnog susreta.

Ispred mene su dani u kojima moram naučiti živjeti bez jednog dijela sebe. Možda me više ne drži za ruku, ali mi sigurno čuva leđa s neba.