Ohrabri se, brigu ti svu On može ponijeti

Nema pojedinca koji nije osjetio stres u vlastitom životu. On uđe u naš život u većoj ili manjoj mjeri. Vjerojatno se po pitanju stresa razlikujemo samo po načinima kako se s njim nosimo i kako s njim izlazimo na kraj. Neki kroz glazbu eliminiraju nakupljeni stres, neki kroz molitvu, razmatranje, razgovor s bliskim prijateljem ili supružnikom, kroz neki sport, osmijeh, zagrljaj, pozitivne misli, posao koji ispunja zadovoljstvom.

Fizika definira stres kao pritisak ili silu koja djeluje na tijelo, a u psihologiji se polazi od zahtjeva koji od organizma traži prilagođavanje, neku vrstu sučeljavanja ili podnošenja.

Ako smo među sretnicima koji su još uvijek lišeni velikih životnih problema, a time i veće količine stresa, svejedno možemo govoriti i o nekakvim vlastitim stresnim situacijama, najčešće onima koje proživljavamo u svakodnevnim životnim situacijama na dnevnoj ili tjednoj bazi.

Problemi i patnja obilježavaju svačiji život, no ono što je važnije od same patnje i problema je reakcija na njih, jer tu se događa stres. Problemi s kojima se susrećemo mogu nas ojačati ili slomiti. U trenucima problema i patnje jednostavno moramo na trenutak zastati i doći k sebi, a za nas kršćane to znači doći k Isusu i čuti njegov poziv: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a breme moje lako“ (Mt 11,28-30). Također je važno prisjetiti se svega pozitivnoga i lijepoga u vlastitom životu, zahvaliti na tome, ohrabriti se i znati tko smo i kamo idemo. Pronaći, svatko za sebe, najbolji način kako ćemo reagirati na stres, kako ćemo se sa njime suočiti i učiniti ga podnošljivijim u vlastitom životu.

Za mene je to još uvijek iskrena molitva ili riječ ohrabrenja u teškim trenucima, mnogo više nego riječi pohvale u trenucima uspjeha.