Perspektiva interkulturalne pedagogije i problemi (ne)kulture različitosti

Suvremena pedagogija opterećena je prošlošću koja joj otežava uključivanje u tijekove sadašnjosti. Teorijski je raslojena u različite znanosti o hedonistički razmrvljenom čovjeku, koji sve češće pribjegava alternativnim bjegovima od stvarnosti, izražavajući vlastitu bespomoćnost pred kompleksnošću današnjeg svijeta. Suočena s posljedicama društvene krize i dehumanizacije moralnih vrijednosti, može li i kako pomoći?

Kulturalno osjetljiva pedagogija kritički je usmjerena prema samoj sebi kao znanstvenoj disciplini, kao i prema društvenim promjenama. U znanstvenom pristupu naglašava razvoj pojednica, jer tek kulturno osviješten pojedinac stvara kulturno osviještenu zajednicu. Suvremena škola trebala bi kultivirati biološku narav, kritički prosuđivati svijest i spoznaju, oslobađati čovjeka vlastite sebičnosti i odgajati ga za vrijednosti koje mogu na kvalitetan način inspirirati ljudski suživot.

Humana funkcija škole sastoji se u personalizaciji, socijalizaciji, razvijanju socijalnih vještina i kompetencija učenika. Stvaranje interkulturalnoga kurikuluma predstavlja sukonstrukcijski proces koji se oblikuje i razvija licem u lice, u interakciji sa stvarnim osobama i problemima u konkretnom socijalnom kontekstu – okruženju, školi i razredu. Interkulturalna kompetencija znači konstantno razvijanje razumijevanja odnosa među kulturama u čemu nam može pomoći proučavanje njihove povijesti i civilizacije, što pretpostavlja shvaćanje karakterističnih vjerovanja i ponašanja pojedinih društvenih skupina unutar pluralnog društva koja se ističe svojom posebnošću u odnosu na dominantnu kulturu. Psiholog Jerome Bruner, imajući na umu kako se predodžba o svijetu i životu gradi na vjerovanjima, vrijednostima i simbolima kulture, tumači kako umjesto posredovanja objektivnoga znanja učenike treba aktivno uključiti u odgojno-obrazovni proces, u kojem će spoznati da priroda i kultura nisu ono što vide oko sebe, nego su oni njezin sastavni dio.

Problemi (ne)kulture različitosti

Tijekom petodnevnoga međunarodnog kongresa Unity and Disunity, Connections and Separations, koji je u organizaciji IAIE i Odsjeka za pedagogiju održan ove jeseni na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, održana su 4 okrugla stola, 8 pedagoških radionica i 105 dvadesetominutnih izlaganja u sedam paralelnih sesija iz širega područja interkulturalne pedagogije. Organiziran je i posjet u jednu međunarodnu i četiri škole u vlasništvu različitih vjerskih zajednica.

Dr. Ingrid Keller Russell s Odsjeka za komparativnu pedagogiju i interkulturalne studije Sveučilištu u Hamburgu održala je pedagošku radionicu o interkulturalnim kompetencijama nastavnika i predavanje na kojem je iznijela rezultate etnografskoga istraživanja o interkulturalnim interakcijama učenika imigranata završnih razreda osnovnih škola u Njemačkoj, Engleskoj i Turskoj. Otkrila je mehanizme nejednakosti na koje utječu mikrorazina škole i makrorazina društva, pomoću kojih izgrađuje vlastiti teorijski koncept. Istaknula je i problem s kojim se svakodnevno susreću nastavnici u velikim gradovima, koji u razredu imaju po nekoliko učenika iz tri ili četiri različite zemlje, a bez elementarnog poznavanja njemačkoga jezika.

Gabriel Alejandro Cortez, izvanredni profesor na Odsjeku za razvoj i vođenje u obrazovanju Sveučilišta Northeastern Illinois, istaknuo je kako se multikulturalni Chicago(land) bori s problemom segregacije manjina (33% crnaca, 29% hispanika i 6% azijata), siromaštvom, privatizacijom i/ili zatvaranjem javnih škola. Kao jedan od temeljnih problema u obrazovanju nastavnika navodi kako ih se uči što i kako poučavati, ali ne i o kulturalnim razlikama i životnim problemima učenika koje će poučavati. Predstavio je i časopis Grassroots community tours development guide, koji je posvećen načinu života i okruženja djece i mladeži / pripadnika manjina, čijim sadržajima se obogaćuje školski kurikulum, smanjuje povijesno uvjetovana segregacija, grade mostovi mira i zajedništva u susjedstvu, a život sagledava iz perspektive drugog i drugačijeg, što je ujedno i vizija časopisa.

Antoinette Gagné, izvanredna profesorica komunikacijskih vještina i metodike stranih jezika s Ontario Instituta za Studije u obrazovanju Sveučilišta u Torontu, prikazala je razvojno-istraživačku mrežnu stranicu i video uradak na temu unaprjeđenja interkulturalnih kompetencija u obrazovanju nastavnika posredstvom neposrednih iskustava učenika i nastavnika.

Neven Hrvatić, redoviti profesor na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu istaknuo je kako interkulturalna pedagogija ne promiče samo potrebu za znanjima i kompetencijama, nego i drugačijim stanjem duha koji razvija veću sposobnost tolerancije i višeznačnosti, otvorenosti prema različitim vrijednostima i ponašanjima. Za potrebe IAIE Zagreb Conference osobno sam proveo istraživanje o interkulturalnim kompetencijama nastavnika i osjetljivosti učenika - adolescenata srednjih škola, u tri različite regije (Zagreb, Slavonija i Dalmacija) u Hrvatskoj, na uzorku od 70 nastavnika i 170 učenika.

Rezultati deskriptivne statistike ukazuju kako 98% nastavnika interkulturalni dijalog smatra važnim za očuvanje mira, a 42% tvrdi da bi interkulturalna pedagogija trebala biti obvezni kolegij na svim nastavničkim studijima. Njih 19% misli da interkulturalni odgoj i obrazovanje ne spada u djelokrug njihovog odgojno-obrazovnog rada; 17% ga smatra nepotrebnim unutar odgojno-obrazovnog sustava, a 15% ih se ne smatra kompetentnima za provođenje istog. Iz navedenoga je razvidno kako kultura škole u Hrvatskoj još uvijek nije demokratska. 16% učenika doživljava kako o toleranciji, poštivanju različitosti, prihvaćanju drugog i drugačijeg, multikulturalnosti i mirotvorstvu uči na vjeronauku, 12% na sociologiji, 7% na geografiji, psihologiji i etici, a 4% na satima razrednika. Kada bi mogli birati, njih 6% ne bi željelo ići u isti razred s učenikom druge vjeroispovijesti, 7% s učenikom etničke manjine, a njih 20% s učenikom istospolne orijentacije. Ukupno 66% učenika nema ništa protiv takvih učenika u istoj školi ili razredu.

Ovi rezultati ukazuju kako učenici imaju predispozicije za razvoj interkulturalne osjetljivosti, poštivanje različitosti i suživota sa drugim i drugačijim. Socijalna distanca prema određenim skupinama je vidljiva, ali manja u usporedbi s rezultatima nacionalnoga istraživanja prije petnaest godina, što potvrđuje razvoj demokratičnosti, kulturnoga identiteta i pluralističkih vrijednosti. Na multidimenzionalnoj Skali interkulturalne osjetljivosti (Cronbach a 0.82), multivarijantnom analizom varijance među učenicima nisu otkrivene statistički značajne razlike (Wilks l=,842; p<0.05) s obzirom na vrstu škole i regije u kojima se nalaze. Rezultati su očekivani, osobito ako se uzmu u obzir i dodatne varijable: geografski položaj, demografski podatci, utjecaj demokratskih procesa, multikulturalno iskustvo (etničke manjine, turizam i stanovnici iz dijaspore koji su u stalnom kontaktu s domovinom), kao i učinci globalizcije. Od djece i adolescenata možemo puno toga naučiti, neovisno o vlastitoj stručnosti, ako im damo prikladnu podršku, mobiliziramo kreativnost i sposobnost prilagodbe, kojima osim na osobni razvoj utječu i na pozitivne promjene na lokalnoj i globalnoj razini.