Poimanje smrti i tugovanje u djece

Svim ljudima se tijekom života događa da nekoga ili nešto izgube. Bez obzira koliko i kakvih gubitaka smo doživjeli važno je znati da su oni uvijek teški i da svakoj osobi treba vremena da ih preboli. Mnogo je prilika u kojima se djeca mogu susresti sa smrću koja je jedini nenadoknadivi gubitak, a doživljavaju ga različito od odraslih.

Poimanje smrti iz razvojnopsihološke perspektive

Dječje razumijevanje smrti razvija se usporedno s kognitivnim razvojem. Djeca do pete godine razmišljaju u konkretnim pojmovima, imaju cirkularno poimanje vremena, razvijeno magično mišljenje i slabo razlikuju osjećaje. U toj dobi ne mogu razumijeti smrt kao ireverzibilan proces, što dokazuju neka od njihovih pitanja: možemo li pomoći tati da ustane iz groba; kada će se sestra vratiti od Isusa? Zbog navedenih obilježja kod djece ove dobi treba se suzdžavati od eufemizama, koje dijete može shvatiti doslovno, poput tata je zaspao ili sestra je otišla na daleki put. Mehanizmi obrane mogu se razviti neposredno nakon vijesti o smrti, kada dijete ne mora odmah plakati nego postavljati određena pitanja poput mogu li sada spavati u njegovom krevetu ili mogu li sada čuvati njenu najdražu igračku? Mogu maštati da će se umrla osoba vratiti.

Između pete i desete godine postupno počinju shvaćati da je smrt nepovratna. S obzirom na konkretno mišljenje i za tugovanje trebaju konkretne izražaje, poput fotografije ili nadgrobnog spomenika. Zbog učestalog opažanja okoline i procesa učenja mogu potiskivati emocije (osobito dječaci i adolescenti), ali i pokazivati empatiju.

Razvojem apstraktnog mišljenja, od jedanaeste godine nadalje, smrt mogu razumijeti kao apstraktnu ideju i neizbježnu pojavu. Dijete koje je doživjelo smrt bliske osobe i kojem su pružena objašnjenja u vezi s okolnostima smrti, bolje će shvatiti smrt nego druga djeca. Dječaci se više od djevojčica suzdržavaju razgovarati o smrti, imaju više poteškoća u iskazivanju osjećaja i manje traže podršku okoline.

Kako djetetu priopćiti vijest o smrti? Moram ti reći nešto jako tužno...

Tugovanje u djece

Tugovanje je normalna reakcija na gubitak. Obilježena je normalnom identifikacijom s umrlom osobom, plakanjem, gubitkom na tjelesnoj težini, povlačenjem, nesanicom, razdražljivošću, smetnjama koncentracije i pažnje. Intenzitet tugovanja ovisi o jačini emocionalne veze, odnosno o tome tko je umro, a proces tugovanja ne bi trebao biti dulji od godine dana.

Faze tugovanja i karakteristične reakcije su: šok i nevjerica, osvještavanje gubitka, povlačenje, emocionalni oporavak i obnavljanje. Norveški klinički psiholog Atle Dyregrov navodi kako su uobičajene reakcije tugovanja u djece tuga, tjeskoba, zabrinutost, živa sjećanja, napadi gnjeva i/ili osjećaj krivnje i somatoformne poteškoće. Smrt roditelja može uzdrmati osjećaj sigurnosti djeteta (jer, ako se to dogodilo tati, može se dogoditi i mami). Iz tog razloga osobito manja djeca postaju zahtjevnija, pokazuju veću zavisnost i žele biti u blizini roditelja. Čežnja i zaokupljenost sjećanjima javljaju se kao reakcija na gubitak, a tugu mogu iskazivati kroz povlačenje ili gnjev, osobito dječaci. Osjećaj krivnje može se javiti kao posljedica onoga što su mislili ili učinili tijekom života pokojne osobe: da sam bio bolji tata ne bi umro. 

Osim uobičajenih reakcija, tugovanje može biti popraćeno regresivnim ponašanjem (npr. tepanje, mokrenje u krevet) i promjenama ličnosti, osobito kod djece kojima nije pružena prikladna pomoć u sučeljavanju s traumom. Kod tugujućeg djeteta sve su reakcije normalne. Budite uz dijete i ne požurujte ga u povratku svakodnevnom, normalnom životu.

Dr. sc. Lidija Arambašić, profesorica savjetodavne psihologije i kriznih intervencija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, navodi kako je u procesu tugovanja važna podrška ljudi najbližih djetetu, otvorena i iskrena komunikacije te osiguravanje nastavka djetetovih aktivnosti. Potražite stručnu pomoć ako dijete ima neprimjereni model tugovanja (odsutno ili pretjerano tugovanje), osjeća strah za preživjele članove obitelji, dugo vremena ne može prihvatiti gubitak ili pokazuje promjene u doživljavanju i ponašanju (npr. osamljuje se, postaje autodestruktivno ili agresivno). U rizičnu skupinu spadaju i adolescenti koji su iskusili smrt voljene osobe, a tugovanje je izostalo.

Traumatična smrt učenika iz škole ili prijatelja iz razreda

Gubitak i smrt mogu aktivirati autodestruktivne fantazije i ponašanje. Prof. dr. Dubravka Kocijan-Hercigonja, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, navodi kako su najčešći razlozi za suicid kod adolescenata u Hrvatskoj usamljenost, loša komunikacija, bolesti ovisnosti, teži psihički poremećaji i seksualno nasilje. Prema epidemiološkim podacima, godišnje ga počini oko tridesetak adolescenata, najviše u dobi između petnaeste i devetnaeste godine života.

Što učiniti kada se dogodi traumatična smrt učenika iz škole ili prijatelja iz razreda? Govoreći iz petnaestogodišnjeg pedagoškog iskustva, koje je nažalost uključivalo i krizne intervencije zbog pokušaja i/ili adolescentnog suicida izvan škole, nakon priopćenja u nazočnosti učenicima privržene osobe, važno je pokazati empatijsko razumijevanje, bodriti ih u ekspresiji bolnih emocija (tuga, anksioznost, strah, ljutnja), pomoći u sučeljavanju sa stresom i odgovoriti na temeljna pitanja bez teoretiziranja, analize i moralnih kvalifikacija. U tim trenucima (danima) treba aktivirati svu dostupnu podršku i dogovoriti s nastavnicima tijek i vrijeme povratka uobičajenim školskim aktivnostima. Nadalje, treba ih pripremiti za pogreb, izražavanje sućuti i sučeljavanje s derivatima tuge. U školi se može održati i komemoracija, a mjesto može biti okićeno umjetničkim radovima prijatelja i školskih kolega. S obzirom da je riječ o traumatskom događaju, potrebno je voditi protokol i obavijestiti Odjel za posebne programe MZOS-a, koji, sukladno procjeni razvojne službe škole, može uputiti Tim za krizne intervencije.

Dječju patnju teško je podnijeti. Proces tugovanja postavlja mnoge izazove, a pružanje podrške tugujućem djetetu nije lak zadatak i zato se posavjetujte sa školskim pedagogom ili psihologom kako biste razriješili nedoumice i pomogli sebi.

I, na kraju, navodim promišljanje britanskog integrativnog psihoterapeuta Kena Evansa, koje je napisao u eseju Living with dying, opisujući svoja proživljavanja kroz terminalnu fazu suprugine bolesti: poimanje i iskustvo smrti učvršćuje nas u odluci da već ovdje i sada započnemo vječni život.