REFERENDUM

Već mjesecima je cjelokupna javnost zatrpana govorom o referendumima. Sa svih se strana moglo čiti i ovo i ono, slušalo se i ovako i onako, raspravljalo se i o ovome i o onome. Ovih dana je pred nama još jedan referendum. Referendum koji se, bez prevelike pompe, događa iz godine u godinu.

Konfesionalni vjeronauk u našem školstvu je izborni predmet. Oni koji žele izabiru za svoje dijete jedan od ponuđenih vjeronauka, ovisno o tome kojoj konfesiji pripadaju. Između ponuđenih je i katolički vjeronauk.

Kada roditelji izaberu vjeronauk za svoje malodobno dijete, onda taj izborni predmet postaje za njega obvezan, odnosno jednak je, što se tiče učeničkih prava i dužnosti, svim drugim redovitim predmetima. No, kao što se dijete može upisati na vjeronauk, tako se može i ispisati.

U srednjim školama je situacija drugačija utoliko što se bira između konfesionalnoga vjeronauka i etike.

Svake jeseni, upravo u ove dane, ponavlja se referendum. Referendum o smislenosti vjeronauka u školama.

Još uvijek postoje ljudi koji dovode u pitanje ono što je odavno jasno i neupitno. Raspravljaju je li vjeronauku mjesto u školama. I iznose ove i one argumente konstruirane u laboratorijima koji su daleko od stvarnosti. Potkrepljuju svoje teze navodnim primjerima i lošim stvarima koje se kao čuju. Namjesto da poslušaju rezultate referenduma.

Roditelji žele dobro svojoj djeci. I nema tog roditelja koji bi opterećivao svoje dijete nečim što mu škodi. A upravo roditelji, iz godine u godinu, zaključuju da vjeronauk ima smisla i da ga žele za svoje dijete. Nevjerojatna većina izjašnjava se za vjeronauk. Ne neki općeniti, teoretski ili daleki vjeronauk. Nego konkretni vjeronauk koji njegovom djetetu predaje konkretna vjeroučiteljica ili vjeroučitelj.

Tko zna kakvi bi bili rezultati da se provede referendum za neki drugi predmet.

Mi vjeroučitelji s ponosom možemo svake godine pogledati rezultate referenduma. Jer je to ujedno i ocjena našega rada. I beskrajno sam ponosan na sve vjeroučitelje, na moje drugarice i drugove koji iz dana u dan, iz sata u sat svjedoče ono što su pozvani i poslani svjedočiti.

Ne sudjelujem u jalovim diskusijama o tome ima li vjeronauku mjesta u školi i ima li za njega budućnosti. Znam da će vjeronauka u hrvatskim školama biti dokle god roditelji za svoju djecu budu birali vjeronauk. A izabiru ga ili ga ne izabiru na temelju informacija koje o vjeronauku dobiju od svoje djece. Dokle god kvalitetno radimo, dokle god smo odvažni svjedoci, bit će i vjeronauka u školama.

Postoje kojekakvi koji se vole hvaliti svojom otvorenošću, poštivanjem čovjekovih prava i njegova izbora, a ne uzimaju ozbiljno činjenicu koja se iz godine u godinu potvrđuje na referendumu o vjeronauku u školi. Nama zamjeraju zatvorenost, kleveću nas da prisiljavamo ili uvjetujemo, a činjenica je da mi vjeroučitelji svake jeseni svoje mandate stavljamo na raspolaganje i dajemo mogućnost onima koji odlučuju za svoju djecu da nas maknu iz škole ako zaključe da smo suvišni.

Baš me zanima gdje se još može naći toliko otvorenosti, toliko poštivanja čovjekove odluke i toliko spremnosti otići sa svoga radnoga mjesta.

No, za razliku od prebučnih zavodnika i proroka besmisla, oni koji imaju svoju djecu i žele im samo dobro, opredjeljuju se za vjeronauk u školi. Iz godine u godinu. Na jesenskom referendumu.

Nikola Kuzmičić