Što li će biti od ovoga djeteta?

U Jeruzalemu, među Isusovim učenicima nakon Isusovih ukazanja, kad smo već sve znali; kad smo znali protumačiti Pisma koja naviještaju patnje Sluge Jahvinog, kad smo već proživjeli i njegovu patnju i smrt (o, bolnog li trenutka!), i njegova tri dana u tami groba, dok nisam znala kako dalje bez djeteta – bez ljubljenog djeteta…

Ivan me uzeo pod svoje. Pa kako i ne bi, najumiljatiji njegov učenik, koji je pod križem sabirao krhotine mog života koji je s mojim sinom bio na drvetu raspet. Jedino što je Isus oporučno ostavio bio je meni ovaj Ivan, a i ja njemu kad mu je rekao: „Evo ti majke!“ 

***

I kad me apostoli pitaju, pripovijedam im događaje koje sam u sebi pohranjivala otkad je začet i koje sam, ne razumijevajući ih posve, prebirala u svom srcu razmišljajući što li će biti, i kako će to biti, i kako će se to zbiti.

Na čudesan je način začet… Naviješten od Božjega glasnika Gabrijela, čijim sam riječima odmah povjerovala i poklonila mu svoje povjerenje. Ali Bog je učinio još veće čudo kad me preko Josipa izbavio od sigurne smrti zbog trudnoće izvan braka.

…i kad se samo sjetim onog putovanja na popis stanovnika, kad smo morali u Betlehem usred zime, a ja pred porodom… I zabrinutog Josipa kada smo shvatili da će se dijete roditi u zimskome vremenu, a za nas nije bilo mjesta u svratištu… Ali noć je bila svečana i mirna, nebo okićeno valjda svim zvijezdama od postanka vremena, kao da se sva priroda umirila i iščekivala njegov prvi plač! I tako je stigao naš Isus, kako ga je nazvao Josip navješćujući da „Bog spašava“, jer kao da je Bog osobno uređivao sve što se oko nas tada događalo. I njemu je, kaže, Bog objavio veličinu tog djeteta i poslužio se njime da zaštiti i mene i dijete. Kad se samo sjetim… kako bih nas sama zaštitila od pokolja nevine dječice koji je Herod pripremio u strahu da sam rodila kraljevića koji će ga svrgnuti s vlasti? O, kako je mogao i pomisliti da bi to bio moj mali dječak, koji je svoj prvi san prospavao u jaslama jer drugdje na svijetu nije bilo mjesta za njega…

U tim uvjetima nisam mogla ni zamisliti da će sa susjedne poljane banuti pastiri, učuđeni, sa strahopoštovanjem se diveći novorođenčetu, pretječući se u priči pod dojmom viđenja, pripovijedajući o otvorenim nebesima i anđelima koji mu pjevaju, o silnoj nebeskoj vojsci koja je zbog novorođenčeta pjevala slavu Bogu… Neviđeno, rekli su.

Čitav je njegov život bio vrijedan udivljenja. Divili su mu se odmalena: starac Šimun i proročica Ana jedva su ga dočekali na vratima Hrama. Duh Božji otkrivao im je o djetetu ono što nam nisu znali do kraja ni prenijeti jer je svaki pokušaj završavao u hvali i slavi koju su u zanosu pjevali Bogu.

A Isus je bio poslušan. Rastao je, jačao i napunjao se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. I svi smo se pitali, kao i ono za Elizabetinog Ivana: „Što li će biti od ovoga djeteta?“

***

Ali sve je to prošlo i on već dolazi kao Uskrsli, kraj zatvorenih vrata on živ staje među nas i naziva nam: „Mir vama!“, veličanstven u slavi kao što je bio i u svom dolasku na svijet, nezadrživo pun života i želje da svi budemo tamo gdje je on, u kući njegova Oca kojeg je on zvao „Abba“.

            Sanja Plevko