Možda sam pretjerani optimist, jedan od onih koji svako jutro ustaju i vjeruju u novi dan. Optimist koji gleda kako izlazi sunce, osjeća njegovu toplinu i vjeruje u čuda. Mnogi ljudi život prihvate olako, živeći ga, a da makar na trenutak ne razmisle o njemu. 

Možda sam pretjerani sanjar, jer imam snove i ne dopuštam da me užurbanost života gurne u kalup svakodnevnice. Ustajem iz dana u dan i ponovno vjerujem u ljude. Da, pretjerani sam optimist, dijete u duši. Što mogu kada me još uvijek vesele sitnice! A svatko je potreban tih sitnica. Svakome treba malo nježnosti, osmijeha, pozitivnih riječi, podrške, humora, ljubavi, zagrljaja, najdražih nota... i puno odvažnosti za vjeru u sebe, ljude i sve ono što donese novi dan. Odvažnosti ne ići tamo gdje te vodi staza, već tamo gdje nema staze i ostaviti trag.